Jedan ne tako (ne)običan život

Obećala sam da ću pisati i o svom drugom najdražem malom mjestašcu a to su Rastoke. Neću se zadržavati na nekim stručnim i povjesnim podatcima. Želim ispričati svoj doživljaj Rastoka. Ako želite saznati konkretno više posjetite jako dobar blog
http://rastoke.mojblog.biz na kojem će te sigurno pronači sve druge informacije koje vas zanimaju, od razgledanja, do smještaja ....  Pa da krenemo.



Na oko 100 km od Zagreba uz magistralnu cestu Karlovac-Plitvička jezera, u neposrednoj blizini grada Slunja, smjestilo se ovo slikovito mjestašce. Vodeničarsko naselje Rastoke - nastalo je igrom prirode prije više od 300 godina tako da su se modro - zelene vode Slunjčice prelile preko sedrenih stijena u Koranu, stvarajući pritom mnoštvo slapova, brzaca, malih jezera i kaskada. U to bogatstvo hridi i otočića
ispreprelo se mlinarsko naselje s vodenim mlinicama žičarama. Prva mlinica datira još iz 17. stoljeća.



Najljepši od slapova su : Buk, Hrvoje i Vilina kosa. Rastoke su 1969. godine upisane u Registar nepokretnih spomenika kulture. One su predvorje Plitvičkih jezera pa ih zbog toga zovu još i male Plitvice. Ne želeći umanjiti ljepotu Plitvica moram reči da su meni osobno Rastoke puno ljepše, mirnije i romantičnije.




Moj posjet Rastokama je bio početkom prvog mjeseca prošle godine. Vrijeme je bilo proljetno a ne zimsko. Šetali smo se samo u majicama. Malo mi je žao u jednu ruku jer po slikama koje sam vidjela i po pričama, Rastoke pod snijegom su nešto još nevjerovatnije za vidjeti. Zamišljam ih kao ledeno carstvo iz bajke o ledenoj kraljici.



Boravili smo tamo 5 dana. Moj dragi je uspio nagovoriti ljude da nam daju smještaj iako nisu inače iznajmljivali sobe preko zime na više dana, radi loženja i grijanja (to se odnosi na obitelj kod koje smo mi bili). Izašli su nam u susret, i tako smo mi došli kod obitelji Skukan. Saznali smo i to da smo mi najduže boravili u komadu kod njih jer ljudi tamo dolaze večinom u prolazu, eventualno prespavati i to najčešće preko ljeta na svom putu prema Plitvicama ili moru. Napravili su sve kako bi se mi osječali što ugodnije pa čak do te
granice da nam je gospođa Skukan ložila peć dok bi mi bili vani u razgledanju kako bi se mi mogli vratiti u toplu sobu. Imaju mačka koji nema jednu nogu, koji je velika maza i koji nas je dočekivao na stepenicama kada god bi se vračali.



Oni imaju mlinicu koja još uvijek radi, tako da smo iz prve ruke mogli gledati kako izgleda svaki djelić i kako se sve to radi. Cijelo vrijeme se čuje zvuk slapova i vode koja protječe ispod i oko vas. Mislila sam da će mi smetati za spavanje ali naprotiv. Bila je to najljepša uspavanka. Ne znam uopće kako bi ispričala sve svoje doživljaje tog mjesta a da to ne bude na 10 stranica. Znate osječaj kada hodate i nemate komentara nego samo blesavo uzdišete i pokazujete prstom u to što
vas je očaralo. Takva sam ja bila tamo. Sve slike koje stavljam ne mogu ni blizu dočarati pravi ugođaj mjesta.



Recimo, stavljam vam sliku kućice u kojoj smo mi odsjeli – ovo je ulaz u nju odnosno prednja strana. Predivna mala drvena kućica sa tri sobe, kuhinjom i kupaonom.



A ovo je ista ta kućica sa zadnje strane, koja gledajući ovako podsječa na neku divovsku građevinu. To je radi mlina.



Najviše me fascinirao slap koji pri svom padu udara o kamenu stijenu koja tu vodu raspršuje uokolo. Posljedica toga je, da je na tom mjestu, svaki put kada ga obasjava sunce – duga.
Možete li si zamisliti da imate mjesto na kojem kada got to vi želite možete gledati dugu ??? Jednostavno oduzima dah.



Prešetali smo Rastoke uzduž i popreko više stotina puta isto kao i Slunj do čijeg centra imate 10 minuta lagane šetnje. U Slunju možete vidjeti zidine starog frankopanskog grada i magazine u kojem je svoje
pohode zapisivao sam Napoleon, i jos puno toga.U Rastokama smo se najviše zadržavali na posjedu obitelji Holjevac koje je jako veliko i u kojem imate razne male mostiće, vidikovce, isto mlin, klupice i stolove, puno životinja i TOTEM.



Oni imaju konobu – “Pod Rastočkim krovom”,
u kojoj smo se doslovno ubijali u domaćoj hrani koja je priča za sebe – njam. Gostoprimstvo im je iznad svih kriterija.




Najviše od svega me se dojmila izložba koju su organizirali. Naišli smo na letak da se održava izložba u konobi “Pod Rastočkim Krovom”, slikara Gorana Čabrajića (1949-1984). Kada smo došli, tamo je bilo kojih tridesetak ljudi, možda malo više (nisam brojala :). Nikada nisam prisustvovala takvom nečemu. To nije bila tipična izložba. Jedino tipično za izložbu je bilo to što su bile izložene slike. Tamo su se okupili svi prijatelji Gorana Čabrajića iz Slunja, Rastoka, Zagreba… Prošlo je 20 godina od njegove smrti. Izložba je tekla tako, da je svatko od njih pričao svoje dogodovštine sa Goranom. Kako smo dragi i ja bili jedini stranci na tom mjestu, koji nisu znali Gorana ljudi su te priče prvenstveno pričali nama jer ih mi nikada nismo
čuli. Da se razumijemo to nisu bile neke bezvezne pričice. To je nešto od čega se može napraviti jako dobar film. Recimo samo jednu od njih – Goran je sam rekao da će umrijeti kada bude napravio svoju prvu
veliku samostalnu izložbu – tako je i bilo.
Nisam uspjela nigdje na netu naći nijedan podatak o njemu ni o slikama koje su me fascinirale. Naročito slika Miš i Rastanak – koju su nam isto tako objasnili u detalje što znači i sat i stanica i sve… Nisam u životu
doživjela tako nešto a vjerujem i da neću. Stvarno mi je žao što vam ne mogu pokazati bar jednu Goranovu sliku. Večinu slika je darovao svojim prijateljima.



Tko jednom bude u Rastokama, teško da se opet ne vrati. Puno naših prijatelja je poslije naše priče otišlo i to ne samo jednom i svi su oduševljeni i svi se iznova vračaju u to malo vodeno čudo. Stvarno ne mogu opisati – zato odite i pogledajte sami, pa onda čekam
nekoga tko to zna prenijeti na papir :).
Do tad uživajte u slikama.