pet - 09.06.2006
It's all right
Prije par mjeseci sam gledala strašno puno reklama na dvd-ima. Nema kakvih nije bilo. Kako sam ionako luda za Hondama (ova gore mi je jos neostvareni san), nije ni čudno da me se najviše dojmila jedna od Hondinih reklama. Voljela bi da to mogu naći negdje pa da stavim na blog da pogledate, ali ne znam kako. Čak i da nađem ne znam je staviti na svoj blog, tako da ništa od toga. Reklama prikazuje čovjeka kojem zvoni budilica i koji se budi, kuha kavu, pere zube, izlazi iz stana, dolazi na posao... Pa onda na poslu obavlja sve što treba... I tako cijeli dan u kratkim sličicama dok ne završi i ponovno ne legne u krevet.
Sigurno si mislite i šta je tu posebno – e, sljedeće. Slogan te reklame je – «Zar nije lijepo kad sve funkcionira kako treba».
Smisao je bio pokazati kako ljudi uzimaju zdravo za gotovo neke obične rutinske stvari u životu, za koje se podrazumjeva da obavljaju svoj posao. Npr. Budilica – koja svako jutro zvoni i bez koje nema šanse da bi se probudili tako lako i započeli sa novim danom. Kada smo kod toga da ne zaboravim i ručni sat bez kojeg bi mnogi bili izgubljeni. Pa onda pipa – tko još razmišlja ( osim vodoinstalera ;) kako je to lijepo da samo odvrnemo slavinu i voda poteče. Pa onda četkica za zube i kaladont. Male stvari za koje se podrazumjevaja da su tu i da svako jutro obave svoju funkciju. Pa kafe aparat koji grije vodu, melje kavu i dolje nam sipa neodoljivi napitak. Svjetlo – počevši od šaltera pa do same žarulje. Toster koji nam izbaci prepečenac baš onda kada je najbolje pečen. Peć – stisneš gumbić i ona zagrije cijelu prostoriju. Da li je ikad kome pala na pamet brava – obična mala rupica koja nam omogućava da uđemo i izađemo iz naših sigurnih skrovišta. Stvar pomoću koje otvaramo auto. Ključ isto tako. Pa zvono na vratima. Uredska stolica koja se vrti i koju možeš spuštati i dizati kako bi sjedio ugodnije. Mogla bi nabrajati do sutra. Istina je da ljudi takve stvari u svom danu i ne primjećuju. Tužno je to jer to su sve stvari koje savršeno obavljaju svoju funkciju iz dana u dan a nitko na njih ne obrača pozornost.
Svi prvo lupimo budilicu da se zgasi, otrčimo do kupaone, umijemo se i operemo zube još u polu snu. Tek dok popijemo kavu smo malo svjesniji ali onda hvalimo blaženu kavu a stroja se ni ne sjetimo. Naguramo na brzinu jedan ključ da zaključamo vrata, drugi da otvorimo auto, pa da ga upalimo... Upadnemo u ured, upalimo peć ako je zima, stisnemo šalter za svjetlo i uvalimo se na stolicu koju ritmički ljuljkamo lijevo desno što nas pomalo i smiruje... Te sitne kvalitetne stvari u našem danu jednostavno zatrpa hrpa drugih stvari na koje se obaziremo. I tako prođe cijeli dan a da najviše funkcija koje obavimo možemo zahvaliti baš takvim stvarima kojih se i ne sjetimo. Na sve to me u biti podsjetila i jedna jako dobra poslovica koju vam ostavljam za kraj:
« Kad sve funkcionira kako treba, obično se nitko ne pita tko je za to zaslužan «
uto - 06.06.2006
Dobar dan !!!
Šta da kažem sad nakon toliko dugo vremena. Više ni sama ne znam. Pa pokušat ću što kraće, bar ovaj dnevnički dio :)
Ja sam u principu dobro. Drago mi je što sam prešla na novi posao. Za starim ne žalim ali lagala bi kada bi rekla da mi je dobro. Nisam se dugo osječala tako potišteno i tužno dok idem na posao. Već sam zaboravila taj osjećaj. Moja radna kolegica je totalno antipatična osoba. Kriva riječ. Nepristupačna, hladna, odbija bilo kakvu normalnu komunikaciju. Ako je nešto pitam odgovorit će ali to je to. Upala sam joj neočekivano u njene planove. Prekonkurentna je a da ne shvača da samo sebi radi konkurenciju. Ja se ne natječem, ne moram. Sreća u svemu je što mi je guzda stvarno fantastičan. Ne moram ništa reči, sve kuži sam. Smeta mu jako što se ona postavlja tako prema meni a ne samo prema meni. Glumi šeficu a nije ni blizu toga. Jednostavno ne želi biti od pomoći, ne meni. Misli da je ugrožava sve što će mi pokazati i reći tako da odmjerava svaki svoj potez. Mislim sjebala se. Kao prvo što se tiče
mene. Ja sam takve jela za doručak sa 18 godina - kad sam počela raditi a kamoli sada. Ništa što napravi ne može me prevariti, čitam je i predobro a isto tako i moj šef. Tako da se jadna sama plete u svoju mrežu a nije toga ni svjesna. A bez potrebe. To je ono što je tužno. Moglo je i može biti dobro i meni i joj a ovako će meni biti sada ko zna koliko još strašno raditi u takvoj atmosferi a poslije će njoj biti još teže. Ali nažalost ja pustim da me to dira i smeta i to previše. Upala sam u već uhodanu ekipu i sada me se ignorira. Popravljam njene greške od početka poslovanja do danas i još nisam
gotova a radim čak i doma. To je nešto prestrašno. Ja sam inače majstor za organizaciju i mrzim neorganizirane osobe a ona je neopisiva. Papiri od firme se nalaze na 200 različitih mjesta. Svaki registrator izgleda ko glavica kupusa. Nikad ne zna gdje što stoji a kada nešto fali ili nije u redu obavezno prebacuje krivnju i odgovornost na nekog drugog. Već sad sam napravila posao koji neki ljudi ne bi napravili u godinu dana. Stari guzda mi još nije uplatio plaću tako da sam bankrot. Nemam kako doć ni do posla, opet bez cigareta. Tako sam već dva tjedna. Ali nova plaća će za kojih 5 dana
pa samo još to trebam izdržati. Toliko ukratko ;) o poslu. Ja i dragi smo super. To traje od onog dana kada smo se pomirili, poslije prekida. Nismo bili u ovakvim odnosima od početka veze. Fali tu još puno stvari zbog trenutne situacije sa starim ali nemam se šta žaliti. On je prije dva tjedna napokon dobio posao. Zbog tog sam bila sretnija nego zbog svog posla. Njemu doma je situacija jako loša. Stari je puno gore, jedva da ga se može i nahraniti. Ne može se to prepričat. Tko nije kroz to prošao ne može shvatiti težinu svega toga. To je preteško za gledati sa strane a kamoli kad
si u tome. Meni se srce raspukne sto puta na dan kada samo čujem ili na par minuta vidim šta se dešava a gdje njemu. On se još junački i drži iako me strah jako da je to samo zatišje pred buru i strah me kako će to biti ako tj. kad eksplodira. Kao što sam već i rekla, jako me strah da nisam i neću biti tu uz njega onoliko kopliko treba i kada treba. Stvarno dajem sve od sebe ali ne vidim da išta pomaže. Eto toliko. Pokušala sam što kraće ali ovo je za sve što se dešava vjerujte mi prekratko i ne opisuje sve onako kakvo je ustvari ali eto
da bar napišem nešto o sebi, a pravi postovi će doći na red, dajte mi malo vremena. Pozdravljam puno sve i šaljem vam veliku pusetinu :))
sri - 17.05.2006
Beever
Neki dan sam dobila mail koji me oduševio. Na njemu su bili
crteži naslikani na pločnicima. Autor je Julian Beever. Čovjek već 10 godina radi umjetnost na pločnicima po Engleskoj, Belgiji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Americi i Australiji. Kod nas nažalost još nije bio. Ali tko zna, možda i dođe :). Slika kopije starih umjetnika ali i svoja vlastita umjetnička djela. Bavi se i slikanjem ulje na platnu i kolažima. Najfascinantnije je to što radi posebnom tehnikom crtanja na pločniku. Crta anamorfozne iluzije ( anamorfoza – optički efekt, sastoji se u iskrivljavanju koje pod određenim kutom čini da predmet dobije svoj istinski izgled ).
A ovo je jedna serija slika. Neke od crteža radi danima.
I sada jedan primjerak, kako bi vidjeli kako slika izgleda ako
je se gleda iz krivog kuta.
A ovo je ista ta slika gledana iz pravog kuta.
Ova mi je jedna od favorita - jer iz priloženog se može vidjeti
koliko truda je uloženo u nju. Ogromna je.
Mislim oko kojih 20 metara.
U najskorijem vremenu počeo se baviti i trajnijom umjetnošću kao što su zidni murali. Ovaj je na nekoj muzičkoj školi u Briselu.
Pa vi recite. Meni je ovo predobro.
čet - 11.05.2006
Bez linkova a malo i bez veze
Ne znam gdje bi uopće počela sa pisanjem. Već deset dana ne stajem ni na sekundu. Jedino što uspijem napraviti je pročitati blogove, eventualno komentirati i to je to. Za pisanje nemam vremena. Sad sam se sjela da bar malo napišem. Strah me da se komp ne sruši usred pisanja. Ej, tako sam umorna da to nije za ljude. Hvala na komentarima podrške. Kad god trebam snage kao naprimjer juče, dođem i pročitam ovo i bude mi bolje. E sad. Prvo zadnji dan na starom poslu. Strašno. Ne bi nikom vjerovala prije mjesec dana da mi je rekao kako će mi biti jako teško otići pa čak i da ću plakati. Šta ostavljam iza sebe. Šugav, dosadan posao. Ljude koji me iskorištavaju, plaću koje ili nema ili kasni, probleme s mjehurom radi ne pišanja, smrzavanje, kupljenje govana za cuckom i psihičkih govana za starijim gazdama... Ali eto, bilo mi teško. Ipak je to 7 godina. Ma bilo mi je teško i zbog tog jer sam znala da ću sada manje i blogati jer na novom poslu (bar sad na početku) ne stignem ni mail provjeriti a gdje pisati nešto. Prva dva dana sam bila očajna na novom radnom mjestu. Cura koja radi tamo me naravno doživljava kao konkurenciju i automatski je nepristupačna.
Ja mrzim to. Jebote, ja sam komunikativna, pomagala bi, radila, zajebavala se. Mene ubi napeta neka situacija gdje ni kriva ni dužna se moram osječat usrano. Ali dobro. Za početak su mi dali da unosim neke izvode tj. kontiram. Valjda jedina stvar koju nisam nikada radila. Nije ni teško niti mi je problem ali eto. Pokazali su mi 5 minuta kako se radi i ostavili me sa nepoznatim programom. Hvala Bogu što brzo kopčam pa sam poslije treće unesene stranice skužila da krivo radim. Ali problem je što se to više u tom programu
ne može ispraviti. Rekla sam im. Rekli su da će vidjet poslije što mogu kad dođe ta glavna knjigovotkinja i tako. Ali mene to svejedno pogodilo. Jer nisam navikla da griješim u poslu. Pa onda čim sam sjela za komp on rikne. Otišla grafička. I da sad ne nabrajam sve – očaj. Ali eto, danas je već bolje, sutra će biti još bolje... Znam ja sve to, samo stisne me tu i tamo. Za sad toliko o poslu.
Već dugo pokušavam sjesti i napisati jedan tekst koji mi se mota po glavi ali nikako da uhvatim vremena za to. Nije toliko stvar ni u vremenu koliko u tome da mi kroz glavu trenutno prolazi toliko stvari da imam osječaj kao da ih ne mogu razdvojiti i staviti na njihovo pravo mjesto. Nisam perfekcionista ali volim da kad imam već neku određenu temu nju i obradim kako spada. U stanju u kakvom sam sada vjerujem da bi taj post ispo daleko ispod mojih mogućnosti.
Totalno sam nezadovoljna svojim pisanjem u zadnje vrijeme ( i tekstovima i razmacima između njih ). Jako mi je žao zbog toga jer volim pisati. To me opušta i osjećam se bolje kada pišem. Poklanjam dio sebe svima vama sa svakim dobrim tekstom koji napišem i jako sam sretna kada vi to primite sa zadovoljstvom. Svaki dan kada imam imalo vremena sjednem za komp i čitam sve vas. Vaši tekstovi me potiču na razne stvari i bude u meni razna sječanja i osječaje. Najviše od svega se volim vratiti u djetinjstvo. Jedno vrijeme sam mislila da je to nemoguće jer sam imala velike rupe u sječanju, baš iz tih najmlađih dana. Nedavno sam pročitala
post u kojem se spominje čovijek koji je donosio sladoled na motoru u selo. Sjetila sam se sestre i sebe kako u šorcevima sa barbikama u rukama trčimo po sokaku jer smo čule motor kako trubi, što je trebalo značiti da sladoled stiže. Trčale smo do tate ili do dide da uzmemo novce. Nevjerovatno je kako se točno mogu sjetiti okusa tog sladoleda i uzbuđenja koje je bilo u meni. Ali opet se ne mogu sjetiti ni motora, ni slastičara ni boje kuglica. Znam da su bile male i točno se sječam korneta koji je bio jako mali, uzak dolje i sa gornjim dijelom koji je izgledao kao kapica. Neki me vaši postovi mogu samo sa jednom riječju odvesti na daleko putovanje i podsjetiti me na nešto što nije nužno povezano uz taj post. Kao post o životu. Kako smo od rođenja u jednu ruku programirani. Ispada da se rodimo, roditelji nas uče pričati, uče nas hodati, voljeti, učimo se u vrtiču prvim slovima, ponašanju u društvu, kako se spremiti za školu. Škola nas opet uči kako bi se upisali u srednju školu koja će nas učiti za fakultet. Pa fakultet koji nas uči i sprema za posao koji ćemo raditi. Onda radimo taj posao i naravno učimo se na njemu da pređemo na bolji posao sve kako bi što više zaradili i kako bi mogli preživljavati, hraniti se i oblačiti te kako bi naravno našoj djeci mogli osigurati sva gore navedena učenja. Radimo kako bi otišli u mirovinu u kojoj ćemo mirno čekati da umremo. Ako imamo sreće, nećemo i u mirovini morati učiti ponovo kako hodati, misliti i ići na WC. To je život ?! Ne hvala.
E onada post o sječanju na voljenu osobu koje više nema. Mom dragom tata umire od neizlječive bolesti tako da me taj post bacio u razmišljanje o tome kako će se on osječati kada njegovog tate više ne bude bilo. Da li će uspjet ostati jak i realan ili će se prepustiti boli i tuzi da ga slome. Da li ću moći shvatiti kolika je uistinu njegova bol i tuga. Da li ću mu u tim trenutcima uspjet pružiti utjehu i dati mu ono što mu treba. Kažu da čovijek živi dok žive sječanja na njega. Da li će se mene netko tako živo sječati jednog dana kada me više ne bude bilo. Jak dojam na mene je ostavio jedan post u kojem piše ( ne citiram točno) – voljela bih znati kada je bio taj trenutak kada sam prestala biti djete. Puno puta sam se pitala upravo to. Kada je to odraz u mom ogledalu počeo pokazivati jednu drugu osobu. Osobu koju baš i ne znam dobro. Čak se usudim reči i osobu koju najčešće ne volim i ne poznam. Fali mi ona stara ja. Opuštena, nasmijana, nesputana, puna života, želja i ideja. Fali mi ona mala
djevojčica koja će bez imalo srama i straha stati nasred ulice, raširiti ruke i vrtiti se u krug dok joj se u glavi totalno ne pomješaju oblici i boje. I ovo završavam sa rečenicom iz jednog posta – kada ću stati i pomirišati ruže a ne samo prolaziti kraj njih. Kada sam se to počela bojati same sebe i toga što jesam ili bolje reči što nisam. Čitam mnoge postove o neuzvračenim ljubavima i ljudima koji pate zbog toga. Mislim da se o tome nema šta više reči i da su sve priče o tome već davno ispričane. Svatko od nas je to prošao bar jednom. I svakom je njegova situacija bila najgora i najbolnija. I super smo u davanju savjeta i utjehe drugima, a sebi u tim trenutcima nismo i ne možemo pomoći. Kako objasniti osobi koja pati da razumiješ i da će proči. I da, glupo je reći proči će i bit će bolje. Ali to je da opet citiram Balaševića – Sto hiljada riječi znam a jedna mi fali...
Bit će nastavak ovoga definitivno, sada ne mogu više. Mislila sam samo kratko napisati kako je na poslu i zahvaliti svima vama a gle ovo. Raspisala se ko luda.
Pusa svima do nadam se nekog skorog pisanja.
uto - 02.05.2006
On the road again
Tjedan dana ne
pisanja. Mislim da mi je to definitivno rekord. Ovo je prvi put da pišem post
od doma. Inače sam uvijek sve što moram radila na poslu a od sada će izgleda
sve biti ovako. Jako je ovo teško s obzirom da mi se komp doma gasi svakih 15
minuta. Izgubim volju za pisanjem. E da vas malo uputim u sve novo iliti da
rekapituliram ovih 7 dana od zadnjeg posta. Kao prvo – dobila sam na igri od
Ray Quicka ( red & Black – koja je meni predobra ) nagradno putovanje za
dvije osobe na Vis i to 7 dana Sada se igra za vikend za dvije osobe u
Rastokama pa molim ljepo svi kojima se svidio moj nedavno napisani post i
slikice iz Rastoka, da igraju jer to je jedna nagrada koju se itekako isplati
dobiti . Ja igram i ovaj mjesec ali sam rekla da ću u slučaju da opet dobijem
pokloniti tu nagradu Zuli koji mi je bio do zadnjih minuta najveći takmac u
nagradi za Vis. Ja svoje oduševljenje ne mogu opisati zbog ove nagrade koju
sam dobila. Da nema toga ja ne bi vidjela mora ove godine. Plus, to je prvi put da sam dobila išta. Moram se ovim putem
još jednom od srca zahvaliti Rayu na svemu jer nije svjestan koliko mi ovo znači i
koliko sam sretna. Još uvijek postoji šansa da moj dragi neće moći ići samnom,
jer sa njegovim tatom je takva situacija da ništa ne možes isplanirati.
Preteško je sve to. Ja bi voljela da mogu ići s njim ali može se desiti da ću
morat vodit nekog drugog. Znam da se i on tome tako veseli i da bi htjeo to
jako, jako ali eto… Ne možemo predvidjeti šta sve može biti do tada. Ma teško mi
je o tome i pisati. Kao drugo – novi posao. Ja sam još uvijek izvan sebe zbog
toga. U principu još mi nije sjelo ( ne vjerujem i da hoće sve dok u
ponedjeljak ne upadnem tamo sa trokiranjem i knedlom u grlu ) da ja poslije 7
godina idem u novu firmu u kojoj neću morati žicat svoju plaću i u kojoj ću
preko zime imati grijanje a preko ljeta najvjerovatnije i klimu. Ej, klimu – pa
šta je to uopće :) ?!? Gdje neču
čistiti govna za cuckima i učiti djecu engleski i pisati glupe članke za jednog
od šefova. Da ne pričam o stvarima kao što su božićnica ili regres. Ja to dosad
nisam vidjela kako izgleda. Strah me ali imam jako veliku želju i volju za tim
da je to nenormalno. Ne znam kad sam imala toliko pozitivne energije što se
tiće posla. Možda se čak i našminkam prvi dan i obućem pristojno :)) Sada je na
starom poslu teška panika jer moram pozatvarati sve žive poslove i sve što neće
oni sami moći pa radim bez prestanka. Šef je doveo svoju curu da ju učim šta
treba raditi, ona će me zamjeniti kao. Prvo pitanja joj je bilo šta je faktura
(nikad nije čula za tu riječ). Nije to sramota ali ja sam računovođa i trebam
joj pokazati kako se vode računi a ona ne zna ni za riječ račun iliti faktura.
Dva sata naučavanja su prošla u njenom zapisivanju onog što ja pričam. Jedan od
zapisa je izgledao ovako – poštu izvadim iz sandučića i otvorim je. Ako ne znam
šta je, zovem Tinuviel – mislim da ću
dobiti jako puno poziva. Rekla sam svojim dečkima da idem iz firme i nisu baš
oduševljeni. Osjećam se nekako kao da ih ostavljam na cjedilu, pa mi to teško
pada. Najžalije mi je onog jadnog pseta od mog šefa kojeg od sada neće ama baš
nitko pomaziti cijeli dan. Nisam pseto danas smjela ni pogledati, toliko mi
je žao. Bio je produženi vikend. Da bar
nije. Više bi se odmorila da sam radila i subotu i nedjelju i ponedjeljak nego
ovako. Nisam se izvukla iz kuće od dragog sve skupa ni sat vremena. Starom mu
je bilo jako loše pa je vikend prošao u dočekivanju hitne pomoći (triput) i
kućne njege. Njemu je to naravno sve puno strašnije i teže nego meni ali opet
ja sve to preko njega tako jako doživljavam da je to prestrašno. Zna me tako
opaliti da ne mogu složiti jednu normalnu cijeliu dan. Nego sam skroz neka tupa
i odsutna. Fail mi Slavonija i roštilj
uz gitare i Petnju ili Ljeskove vode ili Polij – voda, šuma, prijatelji. Tek
sam sad shvatila onu izreku džungla na asfaltu. Davim se ovdje nekada. Koliko
volim Zagreb toliko ga nekada i mrzim. Moje pseto pucaju hormoni valjda pa je
lud. Cvili 24 sata na dan. Pola je jedanaest i moram ga još ići šetati sada a
toliko sam umorna da ne znam za sebe. Ukratko – počele su mi se dešavati lijepe
i pozitivne stvari u životu na što nisam navikla. I sada radi taj neki čip u
meni koji me sprečava da ih primim normalno. Ja umjesto toga samo čekam kada će
nešto poći po zlu. Grozan osječaj. Proči će, jel tako ? Eto to je ukratko to da
se javim. Čitam ja vas ćim imam i 5 minuta vremena samo ne stignem napisati
ništa.
Moram se opet
zahvaliti svima vama na komentarima dolje jer su predivni i jer mi daju takav
zalet da to nije normalno. Pusa vam velika svima i ostajte mi dobro do ( nadam
se ) skorog tipkanja.
sri - 26.04.2006
Thank you for holding my back
Mislila sam danas nešto skroz drugo pisati ali jednostavno ne mogu. Nervozna sam, tužna, nikakava, ubi bože. Dobila sam posao !!!
Sad si mislite pa što si onda nervozna i nikakva. Evo zašto. Zato što me strah. Uvijek sam imala strah od promjena. To je usađeno u meni i mrzim to. Zato sam si i pustila da se zakopam u ovoj rupi bez trunke perspektive punih 7 godina. Isto tako sam se 7 godina zakopala u lošoj i nefunkcionalnoj vezi. Nije bilo gotovo dok on to nije završio. Da znam da sam glupa što se toga tiće. Jednostavno se bojim. Puno puta u životu sam povrijeđena i to na razne načine, jednostavno nikada me život nije vodio lakšim putem, od rata, seljenja 12 puta, gubljenja doma, prijatelja... tako da se u meni razvio taj neki strah i nesigurnost od svega novoga. Nemam baš podlogu za neke rizike pa onda pristajem na stvari koje me ne ispunjavaju i ne čine sretnom čak ako su i malkice sigurne. Jer to je ono što znam, to je moje čvrsto tlo pod nogama. Možda jednostavno nemam dovoljno samopouzdanja.
Ne pravim nikake izlike i ništa, kriva sam po svim gore navedenim točkama i znam da mi u tome ne može pomoći nitko nego ja sama. Teški sam filozof i psihijatar kada se radi o pomaganju nekom drugom u bilo kojem pogledu, slušati ga, pričati, učiti... Ali za sebe sam
pogubna. Zato sam najvjerovatnije i šokirana s tim što sam bez razmišljanja prihvatila ovaj posao. Samo sam rekla Da. Strah me puno toga... Da neću biti dovoljno dobra, da se neću iskazati, da ću završiti bez posla, morat prodat auto... To sve je neopravdano ali se opet bojim. Ali napravila sam najteži korak. Pristala sam. Dala sam otkaz u staroj firmi i 08.05.2006. počinjem raditi u novoj. Znala sam često reči –
I'm just waiting for my real life to begin.
Možda upravo počinje. E sad moram samo reči još jedno. Nikada u svom životu mi nitko nije držao leđa, ne drži ni sada. Sve što imam zaradila sam krvavim
putem. Nemam financijsku pomoć od roditelja i od nikoga drugoga. Radim od svoje 18-te godine. Nikad nisam previše ni birala posao. Znala sam da jedan dan želim imati nešto a da mi to nešto nitko neće dati ako se ne izborim za to sama. I tako sam se borila. Sada već imam dosta stvari koje su samo moje vlasništvo na čelu
sa autom. Imam prijatelje za cijeli život koje da sam radarom tražila ne bi našla. Moje najdraže N. i M. i najdraži M. Imam dečka kojeg volim neizmjerno puno i za kojeg znam da isto tako voli i mene. On je prva osoba u mom životu koja je u meni vidjela nešto više i koja me od prvog dana gura naprijed i fizički i psihički. Govori mi koliko sam sposobna i na šta sam sve sposobna.
Nikada mi nije pustio da mislim da ne vrijedim. Forsao me da vozim, da tražim novi posao, pisao mi CV-je. Govorio mi koliko sam kreativna i šta sve mogu raditi samo ako hoću. Pokušao me učit svirati. Naučio me svemu što znam na kompjuteru... A i doveo me na blog.
To koliko sam mu zahvalna za te stvari nikada neću moć u potpunosti izraziti. I sad još i ovo.
Ne želim da vam ovo zvuči ko preseravanje jer nije ali zahvalna sam i vama. Otkako pišem ovaj blog ja sam jedna potpunija i sigurnija osoba. Možda je čudno, ali tako je. Oni koji me prate skoro od početka znaju i za prekid, i za mirenje, bili su tu kad sam kukala i plakala. Davali mi savjete i riječi podrške. Davali mi puse, zagrljaje i misli koje nikada neću zaboraviti. Prepoznavali u meni malu kreativnu dušu i hvalili moje dobre radove. Pa i ovo neki dan za posao što sam
napisala. I ti komentari su isto tako bili zaslužni za to što napokon krenem sa mrtve točke dalje. Eto, samo sam htjela reči hvala svima vama i posebno mojoj JUBE na svemu.
uto - 25.04.2006
Mojoj Jube
And this is how you reverse the aging proces !!!
Danas je rođendan mojoj ljubavi pa koristim sve žive načine na koje mu ga mogu čestitati. Kako je i meni i njemu danas neki ludi dan, ne znam kad ćemo se uopće vidjeti pa da ga mogu propisno izgrliti i izljubiti. 
Inside Your only as old as you feel. Happy Birthday !!!
Jube Sretan ti rođendan.
Znaš sve i da ne pišem. Želim ti ono što si sam želiš, a možda i više jer se usudim sanjati o stvarima o kojima ti možda još ne smiješ. Jučer sam ti dala da pročitaš sve što sam mislila da trebaš znati i sve što sam mislila da ti treba. Nadam se da nisam pogrješila.
Znaš onu od Balaševića - Sto hiljada riječi znam a jedna mi fali ...
Tako i ja. Uvijek imam osječaj da mi fali baš ona jedna riječ koja će moći najbolje opisati sve ono što osječam.
E zato još ostavljam i jedan isječak iz knjige Plava Ptica ...
Volim te ……
Ti si usađen u moju dušu
do kraja vječnosti.
A ovdje, na ovoj zemlji,
ti si moj dah,
otkucaj mog srca,
krv u mojim venama,
svaka moja misao,
svaki moj san,
svaka moja molitva.
Ti si izlaz i zalaz sunca,
ti si mjesec, zvijezde i nebo,
ti si odgovor na sve odgovore
koje sam pronašla.
Ispunjava me prekrasna misao,
da će jednog dana
svaka duša doživjeti
u duhu svog bića
slične osječaje kao što ja
doživljavam za tebe.
pon - 24.04.2006
Sometimes when I'll be gray and old
Dobar dan dobri ljudi. Evo nema me već par dana. Nisam imala vremena da ništa konkretno napišem. Cijelo vrijeme sam u nekoj žurbi i trčanju tako da mi se odlazak na blog sveo na to da pročitam one koje čitam i odmah gasim kompjuter. Prvo šta vam moram javiti,
ako već ne znate, je to da je Amorfia uspjela udomiti pseto :))))) što me jako veseli. Ja sam u principu dobro. Neke stvari u mom životu funkcioniraju i idu u pozitivnom smjeru onako kako dugo nisu, dok druge opet odoše totalno na krivu stranu. Danas čak idem na razgovor za novi posao. Ne polažem baš previše nade u to iz razloga što mi nije prvi put da idem kod iste osobe na razgovor. Prvi put kada sam bila ispao je teški kreten. Naime to je dečko kojeg znam jako dugo i koji je
može se reči prijatelj. Poslije prošlog razgovora se nije udostojio ni da me nazove i kaže da nisam dobila posao a gdje šta drugo. Od tada se uopće nije ni javljao, pa skoro godinu i pol do prošlog tjedna. I trebali se naći u petak, pa oko pol 7 on to odgodio za ponedjeljak…
I sad sam ja živčana i luda ko pseto jer danas moram čekati poziv da vidim hoću li se naći danas s njim il će mi opet odgoditi. Ode mi još jedan divan sunčan dan na čekanje. Gadi mi se to. Sad ću citirat sama sebe iz jednog od prvih postova koji sam napisala.
Nikada nisam bila osoba koja živi za posao i koja gušta pretjerano u tom poslu. Posao mi je nešto što moram raditi kako bi dobila novce koji su nažalost neophodni za život (bolje preživljavanje). Naravno da bi više voljela raditi nešto što me zanima i ispunjava ali nikada
nisam i neću biti spremna žrtvovati ništa važno u svom životu za posao. Pa čemu ?! Zar nije dovoljno što provedem 70 % svog života na poslu i spavajuči. Šta bi trebala i ovih 30 % što mi ostane za sve ostalo baciti u vjetar. Život je prekratak za to.
Želim živjeti svoj život a ne da on živi mene.
Ja sam još i sretna jer imam radno vrijeme od 7-15. Večina ljudi danas radi od 9-17. Šta oni imaju od dana? Ja bi iskreno pukla u tom slučaju. Mnogi traže izlaz i bijeg od stvarnosti u poslu. Jer ruku na srce, puno je lakše zakopati se u posao nego suočiti se sa stvarnošću. Stvarno ne volim ljude koji se u poslu sakrivaju od stvarnih problema i od života. Po meni su to kukavice.
Svatko je talentiran bar u nečemu i svatko će nači bar jedan posao u kojemu je dobar i u kojemu se može iskazati. Na taj način ljudi liječe svoju nesigurnost i svoje komplekse. Preko poslovnih uspjeha dobivaju pohvale i ljudi ih cijene. A to je ono što im treba.
Puno teže je voljeti i biti voljen. Puno teže je biti dobar prijatelj, muž, dečko, otac, nadasve dobar čovjek.
Teže ali dostojanstvenije.
U životu nema rokova, pauza za kavu ili ručak, nema bolovanja i godišnjih, nema vikenda. Život je neprestana borba. Ali pohvala i osječaj koji dobiješ za njega ne može se usporediti sa nijednom diplomom i poslovnim pothvatom i pohvalom.
Ja si ne želim dozvoliti, da se kada budem stara okrenem i žalim za stvarima koje jesam ili nisam napravila.
Kako ja volim reči – “Kasno se jebenom kajati”.
Zato ču voljeti i živjeti i prestati se brinuti o poslu i glupostima. Jer jedan dan kada umrem, želim da ljudi o meni mogu reči – bila je dobar prijatelj, dobra majka, dobar partner i dobra osoba. Želim zbog svoga srca i duše i misli ostati nekome u sječanju. Jer to je način na koji želim živjeti još dugo poslije no što moje tijelo bude pod zemljom. Jer to je vječni život i to je raj.
U nijednom slučaju ne želim da se o meni pamti samo – bila je dobra u onome što je radila, znala je dobro svoj posao i zaradila je puno.
E sad da se vratim na početak tj. da povežem. Danas sam živčana i ljuta sama na sebe jer sam si i na trenutak dozvolila da mi nešto vezano uz posao pokvari ovaj ljepi sunčani dan. E – ne može više.
Odoh razgovarat sa šefom da mi da novce za telefon što mi je dužan i odoh na još jednu kavu. Ako ne uspijem to, odoh doma. Ugodan dan svima vama želim.
čet - 20.04.2006
RASTOKE
Obećala sam da ću pisati i o svom drugom najdražem malom mjestašcu a to su Rastoke. Neću se zadržavati na nekim stručnim i povjesnim podatcima. Želim ispričati svoj doživljaj Rastoka. Ako želite saznati konkretno više posjetite jako dobar blog
http://rastoke.mojblog.biz na kojem će te sigurno pronači sve druge informacije koje vas zanimaju, od razgledanja, do smještaja .... Pa da krenemo.
Na oko 100 km od Zagreba uz magistralnu cestu Karlovac-Plitvička jezera, u neposrednoj blizini grada Slunja, smjestilo se ovo slikovito mjestašce. Vodeničarsko naselje Rastoke - nastalo je igrom prirode prije više od 300 godina tako da su se modro - zelene vode Slunjčice prelile preko sedrenih stijena u Koranu, stvarajući pritom mnoštvo slapova, brzaca, malih jezera i kaskada. U to bogatstvo hridi i otočića
ispreprelo se mlinarsko naselje s vodenim mlinicama žičarama. Prva mlinica datira još iz 17. stoljeća.
Najljepši od slapova su : Buk, Hrvoje i Vilina kosa. Rastoke su 1969. godine upisane u Registar nepokretnih spomenika kulture. One su predvorje Plitvičkih jezera pa ih zbog toga zovu još i male Plitvice. Ne želeći umanjiti ljepotu Plitvica moram reči da su meni osobno Rastoke puno ljepše, mirnije i romantičnije.
Moj posjet Rastokama je bio početkom prvog mjeseca prošle godine. Vrijeme je bilo proljetno a ne zimsko. Šetali smo se samo u majicama. Malo mi je žao u jednu ruku jer po slikama koje sam vidjela i po pričama, Rastoke pod snijegom su nešto još nevjerovatnije za vidjeti. Zamišljam ih kao ledeno carstvo iz bajke o ledenoj kraljici.
Boravili smo tamo 5 dana. Moj dragi je uspio nagovoriti ljude da nam daju smještaj iako nisu inače iznajmljivali sobe preko zime na više dana, radi loženja i grijanja (to se odnosi na obitelj kod koje smo mi bili). Izašli su nam u susret, i tako smo mi došli kod obitelji Skukan. Saznali smo i to da smo mi najduže boravili u komadu kod njih jer ljudi tamo dolaze večinom u prolazu, eventualno prespavati i to najčešće preko ljeta na svom putu prema Plitvicama ili moru. Napravili su sve kako bi se mi osječali što ugodnije pa čak do te
granice da nam je gospođa Skukan ložila peć dok bi mi bili vani u razgledanju kako bi se mi mogli vratiti u toplu sobu. Imaju mačka koji nema jednu nogu, koji je velika maza i koji nas je dočekivao na stepenicama kada god bi se vračali. 
Oni imaju mlinicu koja još uvijek radi, tako da smo iz prve ruke mogli gledati kako izgleda svaki djelić i kako se sve to radi. Cijelo vrijeme se čuje zvuk slapova i vode koja protječe ispod i oko vas. Mislila sam da će mi smetati za spavanje ali naprotiv. Bila je to najljepša uspavanka. Ne znam uopće kako bi ispričala sve svoje doživljaje tog mjesta a da to ne bude na 10 stranica. Znate osječaj kada hodate i nemate komentara nego samo blesavo uzdišete i pokazujete prstom u to što
vas je očaralo. Takva sam ja bila tamo. Sve slike koje stavljam ne mogu ni blizu dočarati pravi ugođaj mjesta.
Recimo, stavljam vam sliku kućice u kojoj smo mi odsjeli – ovo je ulaz u nju odnosno prednja strana. Predivna mala drvena kućica sa tri sobe, kuhinjom i kupaonom.
A ovo je ista ta kućica sa zadnje strane, koja gledajući ovako podsječa na neku divovsku građevinu. To je radi mlina.
Najviše me fascinirao slap koji pri svom padu udara o kamenu stijenu koja tu vodu raspršuje uokolo. Posljedica toga je, da je na tom mjestu, svaki put kada ga obasjava sunce – duga.
Možete li si zamisliti da imate mjesto na kojem kada got to vi želite možete gledati dugu ??? Jednostavno oduzima dah.
Prešetali smo Rastoke uzduž i popreko više stotina puta isto kao i Slunj do čijeg centra imate 10 minuta lagane šetnje. U Slunju možete vidjeti zidine starog frankopanskog grada i magazine u kojem je svoje
pohode zapisivao sam Napoleon, i jos puno toga.U Rastokama smo se najviše zadržavali na posjedu obitelji Holjevac koje je jako veliko i u kojem imate razne male mostiće, vidikovce, isto mlin, klupice i stolove, puno životinja i TOTEM. 
Oni imaju konobu – “Pod Rastočkim krovom”,
u kojoj smo se doslovno ubijali u domaćoj hrani koja je priča za sebe – njam. Gostoprimstvo im je iznad svih kriterija.
Najviše od svega me se dojmila izložba koju su organizirali. Naišli smo na letak da se održava izložba u konobi “Pod Rastočkim Krovom”, slikara Gorana Čabrajića (1949-1984). Kada smo došli, tamo je bilo kojih tridesetak ljudi, možda malo više (nisam brojala :). Nikada nisam prisustvovala takvom nečemu. To nije bila tipična izložba. Jedino tipično za izložbu je bilo to što su bile izložene slike. Tamo su se okupili svi prijatelji Gorana Čabrajića iz Slunja, Rastoka, Zagreba… Prošlo je 20 godina od njegove smrti. Izložba je tekla tako, da je svatko od njih pričao svoje dogodovštine sa Goranom. Kako smo dragi i ja bili jedini stranci na tom mjestu, koji nisu znali Gorana ljudi su te priče prvenstveno pričali nama jer ih mi nikada nismo
čuli. Da se razumijemo to nisu bile neke bezvezne pričice. To je nešto od čega se može napraviti jako dobar film. Recimo samo jednu od njih – Goran je sam rekao da će umrijeti kada bude napravio svoju prvu
veliku samostalnu izložbu – tako je i bilo.
Nisam uspjela nigdje na netu naći nijedan podatak o njemu ni o slikama koje su me fascinirale. Naročito slika Miš i Rastanak – koju su nam isto tako objasnili u detalje što znači i sat i stanica i sve… Nisam u životu
doživjela tako nešto a vjerujem i da neću. Stvarno mi je žao što vam ne mogu pokazati bar jednu Goranovu sliku. Večinu slika je darovao svojim prijateljima.
Tko jednom bude u Rastokama, teško da se opet ne vrati. Puno naših prijatelja je poslije naše priče otišlo i to ne samo jednom i svi su oduševljeni i svi se iznova vračaju u to malo vodeno čudo. Stvarno ne mogu opisati – zato odite i pogledajte sami, pa onda čekam
nekoga tko to zna prenijeti na papir :).
Do tad uživajte u slikama.
sri - 19.04.2006
Netko treba svog anđela čuvara
Evo jučer sam pročitala na blogu kod jedne mlade gospodične da je našla jednog malog peseka i da ga pokušava udomiti.
Stavljam par njegovih slikica i jednu predivnu priča od Jima Willisa koju bi voljela da svi pročitate.
Ako imate psa – pročitajte ovu priču…
Ako ste imali psa - pročitajte ovu priču…
Ako želite imati psa - pročitajte ovu priču...
Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad god sam bila "zločesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako si mogla?" – ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj pasa" - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.
Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam "zatočenik ljubavi".
Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.
Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao "znam da ćete joj pronaći krasan dom". Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!" A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako je mogao?" U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.
Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala "Kako možeš?" Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je "Oprosti". Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.